24.12.2006., nedjelja

Čestitamo

DRAGA I JA SVIM DRAGIM PRIJATELJIMA I BLOGERIMA ŽELIMO SRETNE BLAGDANE I USPJEŠNU BLOGERSKU 2007 GODINU

- 13:08 - Pusti vodu (67) - Isprintaj - #

17.12.2006., nedjelja

Cappuccino sa šlagom

Blogerima koji su u braku ili su to bili poznat je osjećaj kada se počinjete «kućiti». Neki su sretnici kroz bogata vjenčanja i darove stekli većinu onoga što im je potrebno za početak novog, zajedničkog života no time su sigurno bili prikraćeni za onaj lijep doživljaj zajedničkog planiranja kako namjestiti svoje gnijezdo. Draga i ja spadamo među one sretnike koji imaju svoje gnijezdo koje ipak zahtijeva da bude opremljeno prema našim željama i potrebama. Lijepa su ta zajednička planiranja kako šta opremiti, šta kupiti, koji su prioriteti i kako želimo da nam to naše gnijezdo izgleda da bi imalo svoju toplinu. I tako smo mi sakupili kufer ideja i krenuli u one kuferlende koje danas imate na svakom koraku. Poznati su vam ti obilasci i traženja «upravo toga» uz odgovarajuće uvijete kupnje. Jedno smo čitavo veće nakanili posvetiti jednom kuferlendu za koji smo bili sigurni da ima upravo sve od bijele tehnike, sve ono što nam upravo treba. Nakon jedno pola sata lutanja ustanovili smo da taj kuferlend uopće ne drži bijelu tehniku. Pa kako ne drže bijelu tehniku, jebo sliku svoje šogorice, kada kažu da imaju sve od igle do lokomotive? Kada mi je već polako počeo padati mrak na oči ugledam kako sa zida visi bilježnica u koju kupci upisuju šta nisu našli. Sav ozaren pomislim «sada ću ja njima napisati» kad tamo na konopčiću visi šuplji komadić kemijske kojega si možete samo staviti u dupe ako imate volju da to učinite. Jasno da smo nezadovoljni napustili Taj kuferland pobacavši po policama i ono što smo već nosili i izašli praznih ruku. E baš nećemo ni to kupiti! Da ipak malo vratimo raspoloženje poveo sam Dragu o obližnju na daleko poznatu « Piceriju, špageteriju i pašticeriju» (prekrasnih li hrvatskih riječi, jezik sam polomio dok sam sve uspijeo napisati). Zauzeli smo svoje mjesto u toplom uglu, naručili dva kapučina i gledali zadovoljne goste. Da prikratimo vrijeme čekanja bacili smo pogled na susjedne stolove. Za jednim je sjedio par koji je upravo uživao u ugljenarskoj tjestenini ( pašta karbonare u našem hrvatskom izričaju). Slatko sam se nasmijao kada je on nožem i vilicom rasegao komad tjestenine po tanjuru a ona neposlušna, kao iz pračke izbačena zamotala mu se oko uha. Tip je mrtav hladan uzeo taj neposlušan komad sa dva prsta i nježno ga usrknuo. Za susjednim je stolom čovjek nastojao biti nježan prema pici u tanjuru svojski se trudeći da mu ne svrši u krilu, znate ono tup nož a pica neposlušna... Napokon su stigla i ta dva kapučina. Jasno bez čokoladnog presipa. Tko je to vidjeo da restoran na glasu servira kapučino posut čokoladom. Jok, ni u ludilu, pa nije li to ispod njihovog renomea. To ipak treba dodatno naglasiti. Sjedili smo tako tupog pogleda uprtog u šalice pred nama i razmišljali šta dalje. Po našem dobrom obićaju pali smo jedno drugom u zagrljaj i počeli se strasno ljubiti. Ipak mi znamo uljepšati svaki naš trenutak. U uglovima usana moje drage iznenada se pojavio onaj zagonetni osmjeh Mona Lise a erotski bljesak u oku nagoviještavao je nešto ludo. -Dragi ja bih kapučino sa šlagom! -Stvarno? -Stvarno! Osjetio sam kako raste pritisak među mojim nogama. Osjetio sam i ruku moje drage. Kako odoljeti izazovu? Dok su gosti bili zauzeti svojim paštama i neposlušnim picama mi smo tonuli u naš svijet. Bilo je prekrasno osjetiti kako draga od najobićnijeg vrhnja pravi šlag koji je uskoro oslobođen pritiska izašao u polusvjetlo picerije, špageterije i pašticerije. I ne samo da je izašao u polutamu, bio je ukras na kapučinu. Onaj sa ugljenarskom tjesteninom zadovoljno je lizao tanjur a onaj drugi nježno je picu iz krila premjestio u tanjur kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Dugo je, nakon što smo napustili piceriju, špageteriju i pašticeriju, draga još hvalila kapučino sa šlagom i njegov poseban ukus i aromu...

- 15:23 - Pusti vodu (47) - Isprintaj - #

13.12.2006., srijeda

Svršiti prije Jastrebarskog

Moja je Draga pisala kako je morala otputovati u Zagreb zbog riješavanja nekih svojih neodložnih obveza. Pisala je i kako sam i ja otputovao za njom prvim busom na koji sam stigao, kako sam proveo noć šetajući zagrebačkim ulicama i sa malo sna na autobusnom kolodvoru. I čitav sam dan lutao Zagrebom spreman da joj pomognem u svakom trenu ukoliko to bude potebno. Napokon smo se našli tek oko 23 sata. Nije ni potrebno napominjati da smo onih dvadasetak minuta do polaska busa proveli u neprekinutom zagrljaju i poljupcima. Zagrljaj i poljupci bili su dokaz našoj sreći da smo, usprkos manjim problemima koje će još trebati riješiti, napokon svoji. Nas dvoje i život koji je pred nama, osjećaj bezgranične i nesputane slobode potpuno nas je prožeo. U takvom smo raspoloženju ušli u taj naš «autobus snova». Bus je bio više no poluprazan. Na sreću kondukter je odmah pregledao karte, svjetla su pogašena i napokon smo bili sami. Nas dvoje na putu u našu budućnost... Spustili smo naslone. Zagrljaj je bio snažan, poljupci vreli, krv uzavrela... Dok je bus vozio prema savskom mostu, probijajući se kroz maglu mi smo bili u svom svijetu iz mašte. Kako opisati te poljupce i tu strast? Kako opisati nešto neopisivo lijepo? Bili su to oni trenuci iz mašte, iz naših najljepših snova. U dugim poljupcima disali smo jedno drugo... Bila je dio mene koji žudi za sladostrasnim vrhuncima. Osjetio sam to u njenim drhtajima. Smjestili smo se još udobnije i tada sam se poćeo igrati njome kao glazbalom. Moji su prsti ćas poput leptirića dodirivali njen klitoris, da bi tren nakon toga u ludoj strasti tjerali ludilo u mozak. Bila je najljepši instument iz kojeg sam izvlačio prekrasnu glazbu. Poljupci, dahtaji, drhtaji, grčevi strasti... Nakon prvog ubrzo je doživjela i drugi vrhunac za koji slobodno mogu reči da ga je rijetko koja sretnica doživjela na tako intenzivan način... Trenutak opuštanja. Magla i autobus u svijetu iz snova... Željela je da i sam budem dio tih snova. Uzela me nježno. Ne dlanom, dlan je pregrub za ljepotu u kojoj smo se nalazili. Toplina njenih usana, igra njenog jezika...Svijet iz bajke...Trenutak kada gubite svijest... Poznata su vam ona zamagljena stakla iz Titanica? Povukli smo dlanom po prozoru da obrišemo vlagu koja nam je zaklanjala pogled i negdije u magli nazirala su se svjetla Jastrebarskog... Bus je vozio prema moru, prema našim snovima...

- 00:02 - Pusti vodu (40) - Isprintaj - #

05.12.2006., utorak

Ekstaza u šapatu

Kao što možete čitati kod moje Drage često navodi erotske situacije u kojima smo se našli. Pa i sam sam pisao postove sa erotskim sadržajem. No danas želim pisati o posebnoj vrsti odnosa, doživljavaju ekstaze izazvanom samo riječima. Da li je moguće da žena svrši samo slušajući nježne, tople uzbuđujuče riječi i šapat? Stvarno je moguće i doživljaj je jednako intenzivan kao prilikom pravog odnosa. Sjedili smo u jednom riječkom restoranu ponad mora, naručili kapućino i kriglu i po našem dobrom običaju umjesto da polako ispijamo naručeno mi smo se počeli ljubiti. Oko nas je u restoranu bilo dosta gostiju no na njih se nismo obazirali. Uživali smo u nama. Ljubili smo se strasno, ljubio sam joj vrat i šaptao nježne riječi. Vidjeo sam u njenim očima opuštenost i onaj tako prepoznatljiv pogled, pogled uzbuđene žene. Vidjeo sam kako polako tone u svoju nutrinu prepuštena strasti. - Dragi, mogla bih ovako svršiti....nježno je šaptala. Taj puta nismo išli do kraja, do vrhunca strasti. Vjerovatno je sredina učinila svoje no izazov je ostao: Da li je to moguće... Pravi je doživljaj uslijedio nakon par dana. Vozili smo se vlakom u Zagreb. Nismo uspijeli naći prazan kupe već smo ga dijelili sa još dva putnika koji su sjedili nasuprot nas. Jasno da bez poljubaca nismo dugo izdržali. Zagrlio sam ju nježno i poćeo ljubiti. Ljubili smo se ludo, strasno. Nisu na smetali suputnici. Možda su svemu davali i posebnu draž. Maštali smo između poljubaca šta bi sada jedno drugom činili da imamo priliku biti sami. Tonuli smo u pravi odnos kroz šapat i poljupce. Osjetio sam kako se opustila u mome zagrljaju, prepustila se poljupcima i riječima, prepustila se toplom dahu u svome uhu. -Želim te dovesti do ludila, Draga -Nastavi, Ljubavi...šaptala je nježno Osjetio sam kako prodirem u nju, osjetio sam to tako stvarno i opisivao sam svaki tren te ljepote. Potpuno smo utonuli u to ludilo riječi i poljubaca i ubrzo je draga počela doživljavati vrhunce. Nakon prvoga uslijedio je drugi još snažniji i strasniji. Bilo je prekrasno. Pogledao sam suputnike koji nisu ni slutili svu ljepotu odnosa dvoje ljudi koja se upravo odigravala pred njihovim očima. Ponovili smo istu igru kada smo se vratili u Rijeku, ovaj puta u jednom kafiću punom gostiju i Draga je ponovo doživjela prekrasne trenutke. Sada znamo da pored svih igara ova naša igra zauzima posebno mjesto, visoko na ljestvici po intenzitetu doživljaja i da će često biti prisutna u našim izlascima. Da se na kraju vratim u onaj vlak za Zagreb. Svršili smo ukupno 5 (pet) puta na različite načine ... no to prepuštam svojoj Dragoj za neki budući post. Moj Dragi je opisao sve bitne detalje naših «ludih» i slatkih erotskih igrica. Sad se sigurno pitate kako ja na to sve gledam. Mogla bih ovo napisati. Ma koliko to nekome zvučalo nevjerojatnim...ali činjenica jeste da me moj Dragi zaista na sve te načine (i mnoge druge), dovodi do tog slatkog stanja. Meni je npr. dovoljno da ga gledam i već se počnem uzbuđivati...a kamoli kad me dodirne ili poljubi svojim krasnim toplim usnama. Uz sve ovo, naravno, nije onda čudno da me uspijeva zadovoljiti svojim riječima. Tada, kad me u kupeu doveo do vrhunca svojim riječima...rekla sam mu: «Dragi, ti bi trebao raditi na – erotskim telefonskim linijama»...to i sada mislim. E, sada....drage moje blogerice...pa nisam li ja prava sretnica što imam uz sebe takvog muškarca kao što je to moj dragi?

- 23:23 - Pusti vodu (41) - Isprintaj - #

01.12.2006., petak

Tipkovnica za četiri ruke

Čudnog li naslova. A zapravo kada sam mislio pisati o ovoj temi naslov se nametnuo sam, što će biti vidljivo iz posta. Moja Ljubav i ja napokon živimo zajedničkim životom. Imamo sve ono o ćemu smo dugo sanjali. Sigurno ste se i vi sami često puta zapitali kako bi zapravo Teuta i Starac organizirali svoj život kada bi to imali prilike učiniti. Sretni smo što možemo dijeliti sve naše trenutke i upravo smo se tako i organizirali da nam ni jedan tren ne bude uludo potrošen. Dogovaramo sve što namjeravamo činiti, počevši od jutarnje kupnje do većernjeg odlaska na počinak i sve što činimo radimo zajedno. Iskoristio sam prve dane da moju dragu upoznam sa gradom koj je odmah zavoljela. Pokazao sam joj sve ono što je bitno za vidjeti i snači se u novoj sredini. No ovaj post ipak je posvećen tipkovnici. Jasno, radi se o našoj zajedničkoj ljubavi- blogu. Mene je oduševo pogled na dragu koja sjedi za mojim, sada našim strojem i piše post ili odgovara na komentare. Zapravo dok jedno od nas piše ili odgovara drugi gleda i savjetuje. Zajedno uživamo u svakoj riječi koju upučujemo ili nam je upućena. Često dok ljubav piše ja sjedim iza njenih leđa, ljubim joj vrat ili ju jednostavno škakljim i uživam skupa s njom. Ponekada mi vrag ne da mira da i ja među njena slova ne ubacim i koje svoje slovo, među njene misli svoju misao. Igramo se kao mala djeca i uživamo beskrajno. Mnogo sam puta dok smo pisali svatko iz svoje sobe, svatko za svojim strojem, pokušavao zamisliti dragu kako izgleda u tim trenucima a sada uživam gledati ju kako razmišlja i piše. Rad na jednoj tipkovnici ipak izaziva i pomalo sjete. Često se prisjetimo sati provedenih na razgovorniku pak smo se igrali danas pišiči jedno drugom naizmjence u tom istom razgovorniku, ovaj puta ipak samo jednom. Iskreno rečeno nekada lijepe uspomene no još je ljepše ovo što sada imamo. Svaku napisanu riječ uljepšava ruža koja je stalno pored ekrana.

- 00:02 - Pusti vodu (49) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Videa iz Japana