Ovu sam temu već najavio u jednom prijašnjem postu. Zapravo već dugo želim pisati o suživotu sa medvjedima.
Nakon povratka iz Like u drugoj polovici '96 najmanje što sam želio bila je vojarna. Stoga sam slijedečih 6 godina proveo isključivo na dislociranim objektima.Najdraža su mi bila dva objekta pored Delnica i na njima sam proveo najviše vremena a mislim da će i post dati odgovor zbog čega.
Slobodno vrijeme nakon dnevnih obveza posvečivao sam upoznavanju šume, njenog života i njene ljepote. Kao strastven gljivar imao sam priliku upoznati život gljiva u svim stadijima, upoznati nove vrste koje sam dugo vremena želio pronaći. Kao ljubitelj bilja također sam koristio mogućnost cjelogodišnjeg promatranja i upoznavanja.
Mislim da i nije potrebno spomenuti koliko je lijepo bilo u šumi promatrati jelene i srne dok se slobodno kreću, jazavca, vjeverice, ježeve, puhove, razne vrste ptica...No sigurno su najljepši doživljaji vezani uz medvjede.
Upoznavanje sa medvjedima
U početku smo bili smješteni u montažnom objektu i kontejneru kao spavaoni za vojnike. Jasno da smo se u takvim uvjetima morali snalaziti kako znamo. Otpatke hrane bacali smo u rupu iskopanu u šumi tek dvadesetak metara udaljenoj od smještaja. Normalno da su medvjedi našli nenamjerno ponuđenu hranu i počeli se okupljati.
Svaki dan, predveće, medvjedi bi došli po svoj obrok. Dva tri, četiri medvjeda bili su redoviti posjetioci. Kada bi ih čuli znali smo stati na put, svega desetak metara od njih i gledati kako se goste. Kako oni nisu obračali pažnju na nas nama je to bilo posebno zadovoljstvo. U grupi ni mi nismo osječali strah. Bila je zgodna situacija kada je noću straža morala iz kontejnera izači na smjenu a medvjed sjedi na stepenicama na ulazu i ne želi se maknuti
Znao sam i gdje se u šumi okupljaju pa sam često sam uživao gledajuči ih kako se slade malinama. Ispuni čovjeka posebno zadovoljstvo prilikom takvih promatranja.
Prvi susret okom u oko
Svaki sam dan predveće obilazio čitav objekat. Prilikom jednog od takvih obilazaka vidjeo sam medvjeda kako mi putem dolazi u susret. Trebali smo se sresti upravo na mjestu gdije se od glavnog puta odvajao sporedni prema središtu objekta. Pretpostavio sam da će medvjed tim odvojkom skrenuti prema malinama.
Stao sam sa svoje strane raskršća, medvjed sa svoje. Udaljeni petnaestak metara samo smo se gledali. Razmišljao sam da li da izvadim samokres i pucam u zrak ili da pričekam da vidim nakane medvjeda. U sebi sam pregrizao strah, a znatiželja je prevladala. Sjećam se da sam rekao: Ajde blago jedno staro, produži svojim putem! Kao da me razumjeo, medvjed se okrenuo i nastavio svojim putem. Bilo je to iskustvo koje ću pamtiti čitav život.
Medvjedica sa tri mlada
Nakon godinu dana dobili smo na uporabu novi objekat. Stigli su i ročni vojnici.
Nedaleko, dvadesetak metara, od objekta bio je smješten kontejner za smeće.
Jedno veće pred i u objektu strka. Pored kontejnera se pojavila medvjedica sa tri mlada. Izašao sam vidjeti. Vojnici su iza ugla virili prema kontejneru.
Medvjedica se uspravila, naslonila se prednjim nogama na kontejner, a zatim se bez problema popela u kontejner. Tri mala medvjedića čekala su vani. Bilo ih je prekrasno vidjeti. Svaki bi stao u dlanove. Strpljivo su čekali dok medvjedica nije izašla i donesla hranu.
Često je medvjedica dolazila pred kuhinju uzimajuči hranu iz napoja pod prozorom dok su mladi čekali na zidiću pored nje. Upalio bih svjetlo pred kuhinjom i uživao u prizoru. Mislim da sam otvorio prozor da sam ju mogao uhvatiti za uho.
Strah je i kod vojnika s vremenom bivao sve manji, znatiželja je prevladala, pa su prilazili sve bliže kontejnreu, medvjedici i mladima i dobacivali hranu. Uzalud su bila sva upozorenja da se time kod životinja stvara navika i da će kasnije biti problema. Izazov je bio prevelik.
Sa zimom i snijegom medvjedi su nestali.
Kada su u proljeće ponovo došli mladi su već porasli. Ponovo su svi četvero dolazili redovito na hranjenje. Jedne su većeri došla samo dva medvjediča...
Kasnije smo čuli da su medvjedica i jedno mlado nastradali negdije u okolici Delnica, ako se ne varam.
Mladi je dvojac i dalje redovito dolazio. Sada su jeli skoro već iz ruke.
Sjećam se jedne zgodne situacije...Straža treba izači iz objekta a medvjedi se ne miču ispred vrata. Uzeh šahovsku ploču i snažno sam njom tresao da figure stvaraju što veču buku. Manji se medvjed, vjerovatno medvjedica brzo odmakla od vrata, no onaj veči, valjda mužjak nerado se uz mrmljanje digao i polako odgegao niz stepenice. Bili su već visoki meni do koljena ili možda i viši.
Kako su nam bili potencijalna opasnost bilo je u planu da ih lovci uhvate i odvezu negdije daleko. No koliko se sječam ni Talijani, ni Austrijanci, ni Slovenci nisu ih željeli na svom teritoriju. Blago je naviklo na ljude i svagdije bi predstavljali opsanost. Ostali su i dalje dijelom šume u kojoj smo mi ipak bili uljezi.
Suvišno je i spominjati da su ti mladi bili tek naši „ljubimci“. Pored njih još je nekoliko medvjeda bilo redovito u posjeti u našem objektu/objektima.
Vjerovatno bih mogao napisati čitavu knjigu doživljaja no i ovo je sasvim dovoljno.
Žao mi je što u to vrijeme nisam imao mob sa mogučnošću slikanja ili fotić.
Onima koji još uvijek imaju živaca raditi u IE moje iskreno saučešće. Znam da se u IE ne prikazuje kraj ovoga i početak slijedečeg posta. Umjesto da se gnjavite sa otvaranjima i pucanjima veze, sa do sranja dosadnim otvaranjima i prikazivanjima slajdova, prijeđite na Firefox. Ipak sam uspjeo riješiti problem no preporuka na Firefox i dalje ostaje debelo potcrtana.
Danas se navršavaju dvije godine našeg blog vjenčanja. Dvije prekrasne godine su za nama.
Jedno u drugom otkrili smo sve ono što smo oduvijek tražili. U punom smislu riječi našli smo svoju drugu polovicu. Neke se polovice nikada ne sretnu. Mi smo imali tu sreću.
Ispuniti snove osobi koju voliš najviše je što možemo jedno drugom pokloniti. Mi smo naše snove pretočili u stvarnost.
Nastojao sam da ti i cvijećem uljepšam svaki tvoj tren. Stoga ti i o godišnjici poklanjam naramak ljepote, Ljubavi moja. Tek kao podsjetnik na svaki lijepi tren.
Pored svakodnevnih obveza Draga još uvijek nema dovoljno vremena za pisanje novoga posta pak svima šalje na ovaj način veliki pozdrav.
O trečoj obljetnici bloganja mislim da je vrijeme da napokon zaključim temu zbog koje sam i počeo pisati. Radi se o mome pogledu na vjeru i vjerovanje, na moje traženje istine.
Pisah već mnoge postove u kojima sam napadao crkvu zbog njenog ponašanja, kako kroz povijest tako i prema svemu što bi vodilo potkapanju njenih temelja. Smatram da je crkva ta koja svim silama nastoji zatrti istinu podastiruči nam svoje priče.
Mislio sam kako će i sam naziv bloga „Nevjerni Toma u potrazi za istinom“ biti dovoljno izazovan. No ubrzo sam odustao i od takvog naziva i od usko tematskog bloga. Otkrio sam ljepotu pisanja o svemu što me interesira i tako na neki način zapostavio ono zbog čega sam počeo pisati.
Dakle da napokon završim i tu temu.
Uvijek me fascinirao Svemir svojom tajnovitošću i beskrajem pitanja koje nameće. '97 kada sam kupio komp najčešća mjesta koja sam posječivao bili su teleskop Hubble i stranice o Svemiru. Otkrio sam daleke galaksije, zvijezde koje se rađaju i umiru, crne rupe, divove i patuljke. Otkrio sam jedan prekrasan novi svijet o kome sam do tada mogao samo maštati.
Kao zapovijednik u HV-u najviše sam vremena na vlastito traženje proveo na terenu. Od 11,5 godina vjerovatno ukupno nemam godinu dana vojarne. Prekrasne zvjezdane noći, nakon ratnih vremena, svih godišnjih doba bile su preizazovne a da bih odolio. Doma sam crtao zvjezdane konstelacije i na terenu pokušavao odrediti zviježđa i pojedine zvijezde.
Često sam vojnicima na straži znao kratiti vrijeme pričama o velikim plinovitim divovima, o malim zvijezdama fantastičnih gustoča, o zvijezdama koje se rađaju i umiru (nebule), zapravo pričama o Svemiru.
Prekrasne vedre Uskršnje noći '98 godine pričah tako sa vojnikom koga je tema izuzetno interesirala a sam ništa nije znao o Svemiru. U jednom me trenu vojnik upita:
- Zapovjedniče, da li vjerujete da gore ima života?
-Naravno da vjerujem.
Trenutak sam zastao, razmislio, a zatim je krenula priča u kojoj sam i sam našao odgovore na pitanja koja sam si dugo postavljao a na sva objašnjenja koja daje crkva sam se podrugljivo smijao.
Dakle, priča (zapravo moj monolog) je tekla ovako...
Vjerujem da Gore ima života. Na kome je stupnju razvoja, da li ispred ili iza nas. Ako je iza nas tada ne postoji mogućnost da sa njime stupimo u kontakt. No šta ako je ispred nas. I koliko zapravo može biti ispred nas?
Razmišljajuči o zadnjih naših tridesetak godina postalo mi je jasno da smo u tom kratkom razdoblju otkrili i postigli više no u cjelokupnom razvoju do sada. Gledajuči na taj način upitah se na kojem bi tehnološkom stupnju mogla biti civilizacija koja je ispred nas samo stotinjak ili tisuću godina ako je napredovala našim tempom. Ako se radi o dužem periodu prednost je skoro nezamisliva. Normalno im je ono o čemu mi samo sanjamo ili čak ni to. Putovanja nebeskim prostranstvima postaju tek izlet u poznato.
Korak dalje sam se logično nametnuo. Da li je život na Zemlji nastao spontano ili je donešen i razvijan pod nečijim nadzorom. Svojim idealnim položajem u Sunčevu sustavu moguća su oba riješenja. Bez obzira na koji je način život na Zemlji nastao jedna je činjenica nepobitna. Zemlja je bila idealan svemirski laboratorij za nekoga tko bi imao mogučnosti i želju u njemu eksperimentirati. Mnogi oblici života na Zemlji više liče na bića donešena iz Svemira nego da su nastala evolucijom na Zemlji. Skokoviti razvoji vrsta više podsjećaju na naše eksperimente u našim malim labosima nego kao posljedica evolucije.
Da pokušamo na primjeru čovjeka pokazati kako bi izgledao razvoj čovjeka u nečijem laboratoriju.
Čudan je taj darvinovski razvoj od mišolikog glodavca preko majmuna do čovjeka. Daleko mi relnije izgleda povremeno genetsko modificiranje do konačnog oblika najvišeg stupnja.
Kažu da je Afrika kolijevka čovjećanstva. Zatim se pokušavaju pronači dokazi za migracijske puteve koji su vodili iz Afrike diljem naše Zemljice okrugle. Ono što mene najviše intrigira je pitanje šta je afričkog čovjeka natjeralo da protegne noge do sibirskih tundra, do tibetskih visova, do ledenih subpolarnih područja, od Anda do Papue i Nove Gvineje. Koja ga je to sila natjerala da se skrasi i tamo od kuda i biljke bježe? U svakom novom staništu nalazimo čovjeka prilagođenog danim uvijetima.
Moj odgovor...U svome labosu ja bih vrstu koju sam razvio pokušao postaviti u različite uvijete, ako treba i genetski modificirao da ga prilagodim novim uvijetima. Igrao bih se sa životom da odgonetnem koliko sam uspjeo kvalitetnim učiniti život koji sam razvio.
Na kraju krajeva mnoge su vrste netragom nestale bez stvarnog uzroka. Šta bih ja učinio u svome labosu sa vrstom koja nije uspjela onako kako sam planirao? Jednostavno bih ju uništio! Ne činimo li upravo to u našim laboratorijima sa svime što krene u pogrešnom smjeru?
Zahvaljujuči poznavanju genetike jednostavno nam je razviti rajćicu sa genima žabe krastače da bi se sama mogla obraniti određenih boleština.
Koje je sve eksperimente na Zemlji mogla vršiti civilizacija kojoj je možda Zemlja bila idealan laboratorij?
Normalnim se sada nameče i pitanje: Ako je tome tako zašto ta civilizacija nije sa čovjekom stupila u kontakt? Bezbroj je dokaza da je takvih pokušaja bilo. No uvijek su takva bića prihvaćana kao „bogovi“ koji su došli sa neba i tamo se i vratili. Uvijek je u čovjeku postojao strah pred nekime tko je došao iz tamnih prostranstava Svemira. Pa čak i danas nas plaše da bi nas vanzemaljci uništili ili nas pak tvrdo uvjeravaju da takva bića ne postoje. Svaki se mogući trag pokušava netragom izbrisati.
I sada zapravo dolazimo do biti priče.
Kako bih se ja postavio da sam na mjestu civilizacije koja pokušava uspostaviti kontakt u sredini koja ju zbog njene različitosti (bojom, obličjem itd) već u startu smatra neprijateljem i odbija svaki pokušaj uspostave kontakta?
Riješenje je zadivljujuće jednostavno. Najprije bih kroz duži vremenski period preko kojekakvih proroka, glasnika, najavljivao svoj ili dolazak svoga predstavnika. Kada se steknu uvijeti genetskom bih manipulacijom stvorio plod koji će biti identičan „ljudima“ među koje dolazi i onda njime izvršio umjetnu olpodnju. On bi bio moj sin koji je došao na zemlju i kojega bi sredina već u startu prihvatila kao moga predstavnika.
Da bih mu dao vjerodostojnost nadnaravnog bića svojom bih tehnologijom pomogao da izvodi „čudesa“ koja na prvi pogled izgledaju nemoguća.
Kada sam tako poslagao stvari odjednom sam dobio odgovore na sva pitanja koja sam si postavljao.
Krenimo sada malo sa Biblijom.
Mislim da je već previše otrcano spominjati silazak bogova na Zemlju i njihov uzlalaz na „nebo“ toliko podudaran sa našim lansiranjima.
Kako je u kamenim pločama ispisano deset zapovijedi? Ćuh li da je netko spomenuo laser?
Liječenje gubavaca spasonosnom kišom. A kako mi danas liječimo epidemije i slične boleštine? Umjesto kiše tu su medicinski preparati. Ne ispiremo li i mi kontaminirana odijela ili tijela djelotvornim otopinama?
Oživljavanje mrtvih. Pa već smo i mi mrtve stanice ponovo oživjeli.
Presađivanja organa. Ne činimo li to svakodnevno?
Zapravo i nema pitanja koje bi ostalo bez logičnog odgovora, bez dokaza u onome što smo i sami danas sposobni učiniti.
Sa civilizacijom iza leđa koja ga je dovela među ljude a koja je na daleko višem stupnju razvoja nego čovijek u ono vrijeme (pa i danas) Isus je mogao raditi šta god je poželio da bi pokazao i dokazao svoje božansko podrijetlo. Mogli bi čak reči da je bio savršeni opsjenar zahvaljujuči upravo svemirskoj logistici.
Na kraju se vlastitoga kraja i nije trebao plašiti. Znao je šta slijedi.
Probno pitanje: Koliko vide i da li vide vidjelice. Zbog čega samo one vide u gomili svijeta koja ih okružuje?
Znamo da postoji mogučnost telepatskog prijenosa misli. Nađite jednog receptora i telepatijom mu šaljite poruke. U svojoj će glavi vidjeti i čuti te poruke. Samo on i nitko iz gomile koja ga okružuje.
Interesantnije pitanje: Može li civilizacija o kojoj sam pisao koristiti onaj dio našega mozga za koji se tvrdi da ga ne koristimo kao idealan kompjutor kakvom i sami težimo? Nismo li stvoreni upravo zbog naših mozgova koji su nekome bili potrebni? Da li nakon smrti tijelo napušta duša ili proizvod idealnog kompa koji se pohranjuje u neku svemirsku bazu podataka koji su dostupni onima koji znaju kako ih uzimati? Postoji li „svemirski misaoni internet“?
Da li su skokovi u razvoju civilizacije uvjetovani ili su slučajni? Da li su znanja za koja znamo da su ih posjedovale stare civilizacije tek puka slučajnost (našla slijepa koka zrno) ili su nam znanja dostavljana sukladno stupnju na kome smo se nalazili, ponekada i više od toga. Da li su iznenadni nestanci čitavih civilizacija tek puka slučajnost ili su namjerno uništene iz nekog razloga? Kako je crkva dala jednostavno riješenje Sodome i Gomore a znamo da danas svaki terorista to može učiniti bez problema.
Čitavo je more pitanja koja bez problema nalaze svoje odgovore.
Na kraju priče reče mi vojnik, vjernik po rođenju: Zapovjedniče, nikada nisam razmišljao na taj način no sada mi se čini da ima puno logike. Zašto ne napišete knjigu?
Dugo sam o tome razmišljao i pokušavao a onda se blog sam namentuo.
Uvijek nas plaše Malim zelenim. Ja sam se upitao ako su toliko dugo maleni valjda je do danas neki i narastao. Ako je, tada je on Veliki zeleni i to bi i ime bloga gore spomenutog. (Za one znatiželjnije evo i malog pojašnjenja: Nakon našeg blog vjenčanja nazivima svojih blogova dodasmo kao pridjeve i nazive naših blogova pa tako teuta postade Okrunjena ljubav Velikog zelenog starca- od ovog bloga Starac i more a Veliki zeleni posta naš zajednički blog Teuta i zeleni)
Kada su u pitanju crkvena laprdanja najtvrđi sam ateista. Kada gledam na način koji sam opisao veči sam vjernik i od Pape.
U svojim sam studentskim danima rado čitao Danikena, tražio dokaze o svemirskim posjetiocima, gutao sve do čega sam mogao doči. No one Uskršnje noći ni jedan tren nisam iz sječanja prizivao stara znanja.Trenutak je bio takav da su misli same navirale, pretjecale jedna drugu dok na kraju nisu otvorile moj pogled na život na Zemlji i jednu staru priču koja je napokon dobila svoj smisao. Daleko od popovskih laprdanja o Duhu svetome a tako blizu stvarnosti...
Pored svakodnevnih obveza Draga još uvijek nema dovoljno vremena za pisanje novoga posta pak svima šalje na ovaj način veliki pozdrav. I ovdije koristimo priliku da napomenemo da se ne radi o trudnoči.
