26.11.2008., srijeda
Adrenalin naše djece
|
O ovoj temi razmišljam već danima. Prisječam se svoga djetinjstva i opasnosti koje sam prolazio u dječjoj igri. Uvijek sam volio izazove, a da pri tome nikada nisam razmišljao o opasnostima kojima se pri tome izlažem. A koje dijete u svojoj igri razmišlja o opasnosti? Što luđe, što izazovnije to interesantnije. Sada znam da sam se izlagao opasnostima u kojima nije puno trebalo da izgubim glavu ili ostanem invalid. Onda je sve bila samo igra. Nikada mi nije bilo jasno zašto su roditelji bili zabrinuti kada bih se vratio kasnije nego obično. Prvi i jedini puta sam dobio „batine“ kada sam sa nepunih 6 godina skoro čitav dan vodio sestru od jedva tri godine tek meni znanim putevima uz more. Jasno da nitko nije znao gdije smo. Mat je skoro dobila živčani slom kada smo se vratili i u tom me rastrojstvu išla udariti iako me zapravo i nije stvarno udarila. Tek je njen strah eksplodirao. A meni nikako nije bilo jasno zašto se tako ljuti kada je nama bilo lijepo čitav dan. Kasnije je moja strast bila ronjenje sa puškom. Kada bi barkom otišli u divljinu more je bilo moje carstvo. More i ja...Opet mi nije bilo jasno zašto su bili zabrinuti kada bih ušao u more, kada sam plivanje trenirao a ronjenje obožavao. Pri jednom je teškom izronu samo zamah ruke dijelo površinu od dubine. Samo je zamah ruke bio između povratka na dno i izrona. Oštečenog bubnjiča, bez atoma zraka u plućima jedva sam isplivao. Nije mi bilo dovoljno, pa sam i drugi puta bio na samoj granici, no ovoga puta u pratnji je ipak bilo lakše. Nakon toga izrona i novog oštečenja bubnjiča dubine su za mene ostale tek pusta želja. Da mogu i sada bih rado zaronio bez trunke straha.
|
- 21:21 -
Pusti vodu (47) -
Isprintaj -
#
15.11.2008., subota
Okrutnost prema biljkama
|
Da li vas zanimaju granična područja znanosti? Ona područja na koja službena znanost samo odmahne rukom, često sa podsmjehom. O nekim se područjima dosta zna, dokazana su. Ovdije je riječ prije svega o telepatiji i mogučnosti gledanja na daljinu. O prekogniciji se dosta raspravlja na temelju nekih događaja koji se mogu tek pomoću nje objasniti. Trenutno Draga i ja čitamo knjigu Fantastična naučna istraživanja (Peter Andreas/ Caspar Kilian). Jedna nas je tema posebno zaintrigirala: Da li biljke osjećaju? Evo ukratko sadržaj poglavlja Cleve Backster bio je vodeći stručnjak na području detektora laži koji je kao bivši pripadnik CIA-e obučavao policijske i kriminalističke službenike kako rabiti uređaj. Došao je na ideju da uređaj priključi na filodendron da vidi da li će uređaj šta pokazati. Na poligrafu se pojavio kratak impuls koji je odgovarao emocionalnom impulsu kod čovjeka. To ga je potaklo na višegodišnja istraživanja u kojima je došao, jednostavno rečeno, do zapanjujučih rezultata. Prihvatio sam se pokušaja da ugrozim zdravlje biljke. Umočio sam jedan njen list u šalicu kave. Ništa se nije dogodilo. Pokušao sam sa glazbom, krivulja nije zatreperila. Napokon mi se u glavi rodi misao: osmuditi ću prokletu biljku. To je bila samo pomisao, no pisalo poligrafa je visoko poskočilo. Uzeh nekoliko šibica i približih ih dva, tri puta biljci. Veliko uzbuđenje....Biljka je, dakle, reagirala već kada je Backster samo pomislio na vatru! U zatvorenoj prostoriji bez prisutnosti ljudi, automatski je uređaj nasumice sipao žive rakove u kipuću vodu. Kasnije pregledane snimke pokazale su da je biljka pet puta učestalije reagirala no što bi se to statistički očekivalo. Osjećala je šta će se u pojedinom trenu dogoditi. Među šest pokusnih osoba izvlačenjem je određena osoba koja će jednu biljku „pred očima“ druge biljke rastrgati na komade. Dok je to činio „krivac“ je bio sam sa biljkama. Kasnije je u prostoriju uvedeno svih šest osoba, jedna za drugom. Kod pet je osoba biljka svjedok ostala mirna dok je kod ulaska "zločinca" pokazala paničan strah. Uslijedila su istraživanja i diljem svijeta. Jedno je istraživanje pokazalo da biljke prije nego ih se izčupa pokazuju reakciju koja se može usporediti sa nesvjesticom. Pokazano je i da je istina da postoje i ljudi „zelenih“ ruku, oni kod kojih svo bilje najbolje uspijeva  Moje iskustvo Na balkonu smo u dvije posude imali dvije prekrasne velikocvjetne begonije. Za vrijeme nevremena jedna je posuda bačena na pod. Biljka je ispala, dio grana je pokidan i cvjetovi su otpali. Smatrajući da će se možda biljka oporaviti vratili smo ju u posudu i na njeno mjesto pored one koja je ostala čitava. Za dva je dana begonija jednostavno odbacila svoje prekrasne cvjetove, kao da je time izražavala svoju sućut. Jasno da se ja nikada ne zadovoljavam jednostranim pogledom na problem. Jedno riješenje nameće nova pitanja. Ovom prilikom ne mogu a da se ne upitam koliko dugo biljke osjećaju nakon što ih izvadimo iz zemlje (mrkva, repa, celer...), odrežemo sa korjena (cvjetača, kupus, salata...), odrežemo sa peteljke na kojoj je rasla (rajčica, tikvica, krastavac...) ili uberemo kao cvijet koji ćemo dragoj pokloniti kao izraz ljubavi.    Namjerno ne stavih slike narezanog povrća. Često vegetarijanci kao razlog što su prešli u biljojede navode kako time ne nanose bol životinjama. A ja sam slobodan pitati: Da li su ikada pomislili kako se osjećaju one klice žitarica koje s toliko uživanja spremaju još „žive“, da li osjećaju kako pod njihovim zubima vrišti srce salate puterice dok ga slasno žvaču, kako se osjeća rotkva koju grizu sa posebnim uživanjem.? Da bi nahranili tisuću ljudi dovoljno je jedno prase od parsto kila. Koliko je smrti potrebno da bi nahranili toliko vegetarijanaca isključivo svježim zelenjem? Najčešće čemo vidjeti te biljojede kako na tržnici pažljivo biraju najsviježije voće i povrće, još živo. A ja još nikada u mesnici nisam vidjeo da se odrezak reže sa živog praseta ili krave. Nisam vidjeo ni da se meso na policama održava aparatima za umjetno održavanje života da bi bilo svježe kada ga kupujemo. Nemaju li sva živa bića jednako pravo na život, bez obzira koliko ih glasno čuli? Na blogu Drage možete čitati Život u boji |
- 19:39 -
Pusti vodu (61) -
Isprintaj -
#
09.11.2008., nedjelja
Osamdeset mu je godina tek
|
Vjerovatno ste se, kao i ja, mnogo puta zapitali tko su pisci sa druge strane monitora. Za mnoge pretpostavljate da ste ih upoznali kroz komentare, neke pobliže kroz mailove ili razgovornike, neke i uživo. O godinama saznajemo ili kroz predstavljanje samoga blogera, pretpostavimo po njegovom pisanju ili jednostavno stvorimo neku svoju sliku. U komentarima kod Drage na zadnjem postu zaintrigirao me jedan nadimak. Jasno da nisam odoljeo da vidim tko piše. Stil pisanja me još više zaintrigirao pa sam počeo čitati starije postove sve dok nisam pročitao post o partizanima u Zagrebu i njegovom doživljaju toga vremena. U tekstu stoji kako je '45 kada je imao 17 godina gledao dolazak partizana. 80 godina na leđima...  Početak krvavoga putaIz Zagreba  U ZagrebListajuči post po post došao sam do prvoga posta pisanog, ako se ne varam, negdije u kolovozu ili listopadu '2006. Često su postovi objavljivani i u razmaku od svega dva tri, dana. Bilo mi je posebno zadovoljstvo gledati današnji svijet očima možda najstarijeg blogera. Pročitao sam mnoge postove. U jednom lijepo kaže: Pišem da se ne zaboravi. Teme:osvrti na trenutna zbivanja, opisi sela oko Jastrebarskog, način života prije, za vrijeme i poslije drugog rata. Stradanja obitelji i Hrvata od partizanske ruke. Vrijeme koje je mnoge natjeralo preko Velike vode u potrazi za zaradom i posljedice koje je to ostavilo u krajevima od kuda su muškarci iselili. Sa posebnim sam zadovoljstvom proveo nekoliko noćnih sati čitajući sječanja. Uzimam si pravo, nadam se da mi neće zamjeriti, da objavim njegov post u kome opisuje kako ih je kao djecu učitelj vodio na more. Vožnja u kolima do stanice, zatim beskrajna vožnja u drvenim vagonima koje vuče parnjača i na kraju prvi pogled na more kada su izašli iz stanice Plase. Pokušajte zamisliti 1937 godinu i djecu koja su o moru čula tek iz priča učitelja. Bilo je to i vrijeme kada su seljaci pjevali: Dvanaest jaja kila soli, to Hrvata srce boli. Ovo dodah da bi možda i lakše shvatili kraj posta.  Izlet u Susak  Negdje u 1937 isao sam u drugi razred skolu u selu Petrovina, ucitelj nam je bio Ivo Makek, drzao je sve razrede u skoli, i organizirao izlet za na more u Susaku.Islo nas je oko 20 daka, iz Petrovine nas na konjskim seljackim kolima vozio jedan Petrovcak u Jasku na zeljeznicki kolodvor,i dalje vlakom za Susak.Lijevo Bakar Dolje Bakarac  Tada sam prvi put ugledao more. Bili smo dva dana spavali smo u jednoj skoli u Susaku. Pravili smo posjetu tadasnjoj granici sa Talijanima na Rijecini koja je djelila Susak od Fijume (Rijeke), na nasoj strani vojnik na strazi u jednoj drvenoj kucici a isto tako na istom mostu na drugoj strani talijanski vojnik sa sesirom na glavi na kojem se ljuljalo vece kokosje perje. Svi smo se mocili u moru ali pri kraju jer smo se bojali velike vode. Posjetili smo Bakar i tu vidjeli tunolovke, veliki nagnuti nad more dupli stupovi kao lojtre za promatranje riba. Kad smo dosli na neku okuku gdje se vlak (cug) spustao za Susak ugledali smo onako iz daleka more, velika ravnica lijepa boja, posebni dojam za nas koji nismo nikad prije vidjeli more. To su bili prvi kontakti sa morem, nisam mogao vjerovati da tolika voda moze biti toliko slana, ali i lijepe uspomene i osecaji na veliku siroku i dugacku vodu. Nadam se da sam i vas barem malo zaintrigirao da posjetite blog rastoki Na blogu Drage možete čitati Krik |
- 17:33 -
Pusti vodu (28) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
