24.02.2009., utorak

Vozačka solidarnost i savijest

Priča za uvod Bilo je to prije cca 25 godina. Zakupljenim busom vraćali smo se iz Šibenika. U autobusu i bračni parovi sa djecom. Već kad smo krenuli vidjeli smo da će to biti vožnja strave. Svi koji su bili ispred nas na cesti ostali su iza nas. Pretekao nas nije nitko od Šibenika do Rijeke. Pokušavali smo vozača smiriti, no na svaki naš prosvjed on bi još više pritiskao papučicu gasa. U busu je vladao tajac. Na šta je ličila vožnja onom starom podvelebitskom cestom teško je opisati. Još mi ni danas nije jasno kako nismo završili u moru. Kao spasenje čekali smo da ga negdije zaustavi patrola. U jednom je trenutku iz suprotnog smjera naišao automobil a vozač ga je solidarno upozorio na policiju u kontroli! Luđak je malo usporio, pozdravio prijateljski policajce a zatim nastavio svoje ludovanje. Pred Rijekom smo se skoro zalijepili za šleper. To ludilo od Šibenika do Rijeke, starom cestom trajalo je ČETIRI sata. Puno sam puta mislio o toj vozačkoj solidarnosti. Siguran sam da smo zbog te solidarnosti svi skupa svršili na groblju da onaj vozač vjerovatno ne bi ni pomislio da je upravo ON jedan od krivaca. Tek bi ponosno pričao kako je vidjeo taj autobus. Da li bi se uopće upitao kolika je njegova krivnja? Dok smo danas radili na moru čitavo sam jutro sa mobitela slušao emisiju Drugog programa RZ : Radio antena. Vozači se javljaju u emisiju i upozoravaju gdje i kako su sakrivene patrole na cesti. Rekao bih da im se izruguju. Na Narodnom radiu, a vjerujem da on nije jedini, svako malo možete slušati službene obavijesti gdije se patrole nalaze i gdje će se kroz dan nalaziti u kojem dijelu Hrvatske. To izgleda otprilike ovako: U ulici Petra Francetiča danas od 15 sati i sedamnaest minuta do 16 sati i trideset dvije minute, kod kućnog broja 37 (samo što ne kažu iza kojeg stabla) policija će radarom kontrolirati promet. Prevedeno na moj jezik pješaka to izgleda otprilike ovako. VI UBOJICE, UBIJATI MOŽETE PRIJE i NAKON TE KUĆE! Svako malo sa ekrana sa užasom gledamo posljedice saobračajki koje su izazvali upravo luđaci koji misle da je vozačka njihova dozvola za ubijanje. No još nikada nisam čuo da je netko prijavio kada je vidjeo takvog ubojicu na cesti. Ne, pomogao mu je da sigurno izbjegne one koji su mogli spasiti nečiji život. Možda život upravo Vašega djeteta. Da li ste ikada nakon što ste nekoga upozorili na patrolu na cesti pomislili da ste možda upravo Vi tim svojim činom skrivili nečiju smrt? Ja svaki puta kada vidim da netko cestom luduje glasno kažem: Da Bog da se ubio i to mu iskreno želim. Najgore je upravo to što takvi luđaci ubiju nevine a da njima samima ni dlaka sa glave ne padne. Na blogu Drage možete čitati Pripreme za premijeru u Lipovcu

- 20:46 - Pusti vodu (61) - Isprintaj - #

18.02.2009., srijeda

Koji smo mi kurac Bogu skrivili ?!

- 18:19 - Pusti vodu (51) - Isprintaj - #

13.02.2009., petak

Zašto mi to činiš!?!?!?

Napokon je vrijeme da napišem par riječi i o temi koja mi već jaaaakooooooooo dugo ne da mira. Iskreno rečeno nekoliko sam puta odustao od napisanog misleći kakve će biti reakcije, neću li nekoga povrijediti. No jednostavno mislim da je ipak bitno čuti i vaše mišljenje o ovoj temi. Kao višegodišnji bloger imao sam priliku u ovom blog svijetu upoznati čitav niz ljudi koji kao i ja sjede za svojim ekranom i na njega stavljaju svoje misli. I kao što smo u svakodnevnom životu različiti razlikujemo se i na blogu. Vjerujem da se naša stvarna ličnost prenosi na blog. Nekome je blog dokaz njegovih literarnih sklonosti, nekome svakodnevni dnevnik, nekome pak ventil za kritički pogled na svijet oko sebe, nekome čista zajebancija…Mnogi su usamljenici upravo na blogu stekli veći krug prijatelja no što su ga imali ili imaju u stvarnom životu. Ovom mi prilikom nije nakana ulaziti u sadržaj blogova. No siguran sam da bi svatko od vas u svakom trenu mogao reći o čemu se piše na kojem blogu, ili barem većini, a da ga uopće ne otvori. Mogli bi čak reći da nam je to svojevrstan putokaz kada biramo štivo koje bi nam trenutno sjelo. Draga i ja vodimo brigu o tome da nam postovi budu raznovrsni. Iako smo prepoznatljivi po načinu pisanja mislim da nitko ne može reći šta će nam biti slijedeća tema. Zna Draga povremeno postaviti pitanje: “Ljubavi o čemu da pišem?”- pa ako spomenem temu koju je nekada već obradila njen je odgovor: “Pa o tome sam već pisala!” .......... ..................................................................................Photo by More ljubavi Ja blog doživljavam kao lagano štivo u kome mogu uživati uz kavu, u trenucima odmora ili jednostavno kada želim rastrčati misli. Shodno takvom pogledu na blog obožavam kratke postove u kojima je u što manje riječi bljesnula čitava misao. Kada vidim da se radi o dužem postu najprije skrolam da vidim koliko je dugačak. A kada vrisnem: Zašto mi to činiš??? Draga zna da je vrag odnesao šalu i da ću takav post sigurno preskočiti. Imam običaj reći da me prst boli već od samog početnog skrolanja. Znam da mnogi vole pisati dugačke postove, znam da mnogi vole čitati dugačke postove, no ja sam minimalista. Kada nešto napišem uvijek se pitam nisam li nešto mogao reći kraće, razumljivije i jednostavnije. Mislim koliko će moj post oteti vremena čitaocu, da li će svojim sadržajem naći mjesto u nekoj ladici uspomena ili će svojom dužinom već u početku zatvoriti sve ladice. Jednostavnije rečeno: Volim kratki post koji će kao meteor na trenutak proletjeti našim nebom, ostavljajući za sobom svijetao trag. Moglo bi se o ovoj temi napisati nekoliko stranica, pa da još nije sve rećeno. No za moje shvaćenje i ovo je previše. Ostatak ostavljam vama na razmišljanje. Na blogu Drage možete čitati Teuta u zemlji čudesa!

- 18:13 - Pusti vodu (32) - Isprintaj - #

05.02.2009., četvrtak

Pseća vremena

Ljudi moji koja su ovo životinjska vremena došla. Čovjek je čovjeku vuk. Političari su životinje. Prijatelji, valjda oni bivši su - ku..pi...se... Svi skupa lajemo, zavijamo, grizemo se, skačemo jedni na druge. I kao da nam to sve nije dosta, preplavio nam lavež, mijaukanje, cvrkutanje, siktanje i tko zna koje sve "nje" i ove naše blog stranice. Ma skoro da i nema bloga da sa njega ne viri poneko živinće. I kao da to nije dovoljno otvaraju ta zavijajuča stvorenja i svoje vlastite blogove pa zavijaju, plaze jezik i kese se na sve strane. Iskreno rečeno mislim da nije daleko dan kada će i ta stvorenja popizditi pa zbaciti sa sebe naočale, kaputiće, kape, minikinije, bikinije, trikinije, napokon pustiti svoje vlastite frizure i glasno zalajati: Budite sada malo i vi psi, žderite i vi malo ove naše suhe kolačiće kojima nas šopate iz dana u dan uvjeravajuči nas kako je to zdrava hrana, a nama se želuci zalijepil. Kosti nam kroz kožu ispadaju a vi kenjate kako smo elegantni i vodate nas od izložbe do izložbe kao da je nama do toga stalo. Želimo biti psi sa svime što pseći život znači. Da slobodno kenjamo po parkovima a ne u vrećice. Da dignemo nogu tamo gdije nam se prohtije, a ne tamo do kuda nas je pustila vaša uzica. Želimo da jebemo i budemo jebeni a ne da nas sterilizirate prije nego smo jebeni uopće i bili. Ako vi imate pravo da budete ljudi dajte i nama pravo da budemo prave životinje. Mislim da je ovaj malo dulji uvod bio potreban da bih mogo s puno ljubavi pisati o svome bivšem ljubimcu, malom mješancu špica i malteža. Sjećam se kako ga je otac jedno veće ostavio na mome jastuku, Bio je kao mala snježna grudica, šaka baršuna. Mat je rekla: Samo danas i ima da ga vratiš. To samo danas potrajalo je punih 16,5 godina. Poklonio mu ga prijatelj, najljepše štene iz njegovog legla. Poklonio ga rekoh, a obojica su još godinama morali gazdarici lagati da ga je prodao. Jasno da je bio ravnopravan član naše obitelji. I ne samo to. Bio je onaj dio nas za kojeg ponekada nismo znali. Osječao je naša raspoloženja, naše misli, naše nakane. Nikada na sebi nije imao povodac, riječi su ga vodile. Nije bilo potrebno da ga vodimo van da bi obavio svoje potrebe. Sjeo bi pred vrata i čekao da ga pustimo van. Obično bi se vratio nakon par sati, nakon što je obišao sve što mu bilo na pameti. Par je puta tjedno znao sam otiči na barku a to je značilo preko par najprometnijih prometnica, kroz nekoliko kvartova, sa Vežice na Pećine. Nije bilo šanse da ga netko ukrade. Znala su ga sva djeca i ne samo djeca. Dovoljno je bilo da ih pitamo, a često bi nam i sama djeca rekla gdje su vidjeli našeg Čipija. Kao što nikada nije imao povodac tako nikada nije jeo pseće kolačiće. Imao je svoj izbor koji smo poštovali. Piletina, lešo meso i kosti, ponešto od slatkoga, riba. A kada je o ribi riječ tu je bio posebno izbirljiv, volio je isključivo arbune kada bi s barkom otišli na godišnji. Njegovo je omiljeno mjesto u kući bila prozorska daska. Kako stanujemo na četvrtom katu već je izdaleka vidjeo kada tko dolazi i svojim bi velesim lavežom najavljivao naš dolazak. Živjeo je punim psećjim životom među nama. Nesebično nam je uzvraćao svu ljubav koji smo mu polkonili. Bio je pas među ljudima. Bio je i puno više od toga. Drago mi je da ga nikada nismo vodili kod frizera za kućne ljubimce. Kada pogledam svoju sliku nakon što sam izašao iz tog frizeraja padne mi mrak na oči. Nakon ovoga samo Dragoj dozvoljavam da me frizira. Na blogu Drage možete čitati Da, daaaa, takva sam!

- 12:36 - Pusti vodu (32) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Videa iz Japana