Kad smo danas popodne krenuli na šetnju oko Trsata, očekivao sam učiniti par lijepih panoramskih snimaka. Kakav je bio pogled sa Trsata na grad, slike same govore.
Riječani mogu biti mirni. Ovo nije dim moje cigarete, već pravi zdravi gradski dim, koji mogu slobodno udisati punim plućima.
Kažu da je to smog. Ja garantiram da nije s mog. Ja moga redovito perem.
Nikako ne razumijem ljude koji svoje smeće umjesto u kantu, bacaju kroz prozor!
Živimo u peterokatnici sa tri ulaza, u mirnom dijelu, okruženi zelenilom. Umjesto da uživam u pogledu na park pod prozorom svaki se puta pitam s kakvim to susjedima živim. Znam da se to "susjedi" ne može primijeniti na sve stanare no neke bi sigurno trebalo javno prozvati. Po vrsti smeća vidi se da potječe iz istih ruku.
Svašta se tu da nači, od novina, plastičnih vrećica, kojekakvih pakovanja do ovih još upotrebljivih pizdinih zakrpa.
Tražeči šta da uslikam pogled mi je privukao ovaj naslov u novinama: "Stižu odštete za smrad?". Kao da se netko našalio na račun našeg smetlišta.
Sjedim tako pred kompom, držim se za kurac i mislim o čemu pisati. U tom mome trenutku stvaralačkom upade mi u uho, lijevo, neka se zna, sa teveja poziv:
"Budite sa nama 31. siječnja, u dvorani uživo."
Pročaćkam to lijevo uho, pročaćkam i desno, za zlu netrebalo.
Bacim oko na kalendar, bacim oko i na datum u donjem desnom uglu kompa, protrljam i oči i uši. Šta god učinio vidim da je danas 4. veljače!
Jebo svoju sliku, jebo HTV, moram se ubaciti u krevet i odspavati još godinu dana. A bilo bi dobro to vrijeme čekanja iskoristiti za jebavanje...