30.03.2011., srijedaKako uslikati bumbara?
|
Tužno je gledati slike koje nam putem CCN-a stižu iz Japana. Namjerno sam naveo tu teve ekipu, jerbo sve što nam je močni hateve ponudio dalo bi se staviti u pola sata programa (pažljivo raspoređeno kroz pet dana). S nevjericom sam gledao kako su moru obale postale pretijesne pa se izlilo duboko u kopno. Prema CNN-u čak pet do šest milja, u prijevodu hatevea svega par kilometara, jerbo ne znaju pretvoriti milje u kilometre. Slike razaranja ružnije su od najružnijih ratnih slika. Zemlja koja se ponosila svojim superbrzim vlakovima, koji godišnje svi zajedno nisu kasnili više od minute, u trenu je postala blokirana porušenim ili odnešenim prometnicama. Zemlja koja je bila svjetski tehnološki predvodnik ostala je u mraku i bez osnovnih energenata. U zemlji koja je naučila kako živjeti s potresima nuklearne elektrane postale su njena največa prijetnja, a građene su prema najstrožim japanskim standardima za trusna područja. Japanci koji su naučili živjeti s potresima doživjeli su kataklizmu čije će posljedice osječati godinama. Upravo zbog navedenoga otužno zvuče riječi naših umnih glava koje su valjda plačene da nas uvjere kako je kod nas katastrofa nemoguća. Jednostavno je nemoguča havarija nuklearke. Nisu li to i japanci mislili za svoje nuklearke. Kod nas je nemoguće da se pojave potresi snažniji od sedam i nešto malo stupnjeva, samo zato što su oni tako zaključili. Kaže večeras u drugom dnevniku pametna glava kako je nuklearka planirana na maksimalni potres slabiji od 7 stupnjeva, jerbo se jači-dokazano je, ne očekuje! Kod nas je nemoguče da se pojave tsumamiji jerbo je konfiguracija naše obale takva da se ne mogu pojaviti. A svakih nas par godina iznenadi plavljenje skoro trečine naših priobalnih gradova izazvano podizanjem razine mora zbog smanjenog atmosferskog tlaka!!!! Nakana ovoga posta nije zazivanje nesreće ili ulijevanja straha u kosti. Naša je realnost da živimo u području koje svaki tren može zadesiti katastrofa sličnih razmjera. Navlačenje afričke kontinentalne ploče na europsku u jednom će trenu rezultirati poljedicama sličnim onim koje je ostavilo podvlačenje pacifičke pod azijsku kontinentalnu ploču. Navlačenje jedne ploče preko druge rezultira tlakovima u kontinentalnoj masi koja u određenom trenutku više nije sposobna da ih podnese pa dolazi do lomova. Ili dolazi do naglog klizanja ploče preko ploče i oslobađanja ogromnih energija. Jadranski lijevak sa dubinama na svome južnom dijelu i plitkim morem na sjevernom idealan je za stvaranje tsunamija koji mogu daleko nadići sve ono što smo vidjeli u Japanu. Treba li spomenuti da je največi dio naših priobalnih gradova sagrađen na razini mora. Aktivni vulkani Vezuv i Etna potvrda su aktivnosti koja se stalno odvija pod našim nogama. Velika erupcija bilo kojega ostavila bi duboke posljedice i na našim prostorima. Povremeni snažniji potresi kao onaj nedavni u Italiji, pa Skopje, pa Banja Luka, pa Kotor, pa Dubrovnik, pa čitav niz manjih skoro svakodnevnih potresa podsječaju nas na kakvom području živimo. Mislim da bi toga trebali biti svjesni svi mi i da zaslužujemo barem jednu emisiju koja bi na pošten način objasnila prijetnje koje nam vise nad glavom, umjesto da nam se u rukavicama priča kako živimo na Marsu i kako smo imuni na sve, od najobičnije ljudske griješke do gnjeva majčice nam Zemlje. Ove sam dvije karte skinuo iz rada Geologija mora, Mladena Juračića. Mislim da dovoljno govore u kakvom području živimo. Pirineji, Dinaridi, Alpe i Apenini posljedica gibanja kontinentalnih ploča. Do kada će Jadran mirno tonuti a planinski lanci mukom odolijevati? |
Spustih se pješice do grada u nakani da napravim đir mololongom. Taman kada sam nakon trikvarti ure pješačenja stigao do lukobrana osjetih poznati pritisak među nogama. Novi pristanišni terminal valjda ima kakav javni nužnik. Ipak otuda kreču trajekti, kreće otuda i sva sila turistia onim našim brodicama prema jugu. A i mololongo je otvoren za šetnju. Obiđoh objekat dva plus jedan puta a zahodu ni strelice ni traga. A meni se tako odvratno piša. Računam: Mololongo je dugačak točno 1nm (nautičku milju) što će reči 1852 metra. Do kraja i natrag tri je i po kilometra. Previše ba za moju prepunu kesu. Da izvadim Gospodina i popišam se sa rive ili pred vrata objekta? Ipak u meni prevlada kultura pa odoh na pivo do prvog kafića, da bih se mogao popišat k'o čovjek. Jasno da je prekrasna šetnja lukobranom otpala. I neka mi još samo jednom netko spomene da je Rijeka Vrata Jadrana, turistički i tranzitni grad. Grad od skoro 200 000 duša, turiste ne računam, njima se i tako ne piša i ne sere, ima jedan jedini javni zahod i to s radnim vremenom od 8-14. Na mjestu koje je ljeti prepuno turista nema ni jedan jedini. |
Ovaj sam video prošle godine uradio i postavio ga na plavozelenom blogu. Prekrasnu pjesmu Karela Kopeckog "Stepenice do neba" često rado slušam, a izvanredno se slaže sa ovim slikama trsatskih i stuba u trsatskoj kuli. Takve stube do neba Postavit htjeo bih za tebe... ............ Nema tu mjesta za tebe Uskoro moraš ići do neba Da bi tamo živjela I sretna bila U raju gdje su samo anđeli |
Nadam se da se ne bude uskoro ponovilo. Umjesto komentara prilažem sličicu koju sam učinio kao wallpaper za mob na Zedge stranici |
Ovakvu sliku bloga (blogova) nisam zaslužio nakon skoro 6 godina bloganja. Ovo je sramota blog.haera. |
Videa iz Japana